Jadran je, za razliku od nekih drugih područja svijeta, more u kojem ne obitavaju neke naročito otrovne ili bolje rečeno opasne ribe. Ako zanemarimo par vrsta morskih pasa koje u zadnjih 30-ak godina skoro da nismo ni vidjeli, tako da realna opasnost od tih riba takoreći i ne postoji, u Jadranu žive neke vrste riba koje imaju otrovne žljezde sposobne da proizvedu određene količine otrova. U zavisnosti gdje im se otrov nalazi Jadrana, postoji i različita mogućnost potencijalnog ozljeđivanja ljudi. Primjerice postoje neke vrste riba kao što su jegulja, murine i ugor, a također i paklara koje u svojoj krvi sadrže određene ihtiokemotoksine. U prijašnja vremena nije postojala neka realna opasnost od ovih vrsta obzirom na način hranjenja naših ljudi. Naime, ovi otrovi u krvi navedenih riba su termolabilni te se toplinskim djelovanjem (tj. pripremanjem jela) razgrađuju i ne predstavljaju nikakvu opasnost po zdravlje ljudi. Ipak, kako se danas u svakodnevnu kuhinju uvode nove gastronomske poslastice, kao što su razna carpaccia od riba, valja pripaziti da umjesto primjerice standardnih carpaccia od tune, grdobine, lubina itd. nekom neupućenom ne padne na pamet eksperimentirati sa prije navedenim ribama. U slučaju da posumnjate da ste vi ili neka osoba iz vaše okoline upravo konzumirali sirovu neku od navedenih riba, najbolje što možete uraditi je da što bolje ispraznite želudac i žurno krenete u prvu zdrastvenu ustanovu gdje će vam dežurno osoblje moći pravodobno pomoći u slučaju jačeg djelovanja tih otrova na zdravlje unesrećene osobe.U drugu skupinu otrovnih riba spadaju vrste koje imaju otrov u vanjskim djelovima tijela, najčešće različitim bodljama. U te vrste primjerice spadaju sve vrste škarpina i škrpuna kojima se otrovne bodlje nalaze na leđnoj, prsnoj i analnoj peraji. Iako ove vrste imaju i jake bodlje na škržnim poklopcima koje također mogu uzorkovati jaku ranu, na sreću te bodlje nemaju otrov. Od ovih vrsta najčešće stradavaju profesionalni ribari ali i sportski ribolovci kojima su ove vrste čest plijen. Nakon uboda javlja se jaka pulsirajuća bol koja se širi od mjesta ubodne rane. Bol može potrajati nekoliko desetaka minuta pa sve do nekoliko sati. Ukoliko se rana ne inficira nema dodatnih posljedica od uboda. Što se tiće prve pomoći kod ovakvih uboda dobro je znati da su ovi otrovi također termolabilni te je dobro ubodno mjesto lagano razrezati i dodatno pokušati isisati krv (i time smanjiti mogućnost širenja otrova tijelom, ali pripaziti da krv ne dođe u doticaj sa eventualnom otvorenom ranicom u usnoj šupljini), te ubodeni dio uroniti u što vruću vodu (koliko god je moguće veće temperature) i držati od 30 minuta do jednog sata.
Za razliku od škarpina, paucima su, uz bodlje u leđnoj peraji, bodlje na škržnom poklopcu otrovne te svaki njihov ubod znači i veliki problem. Od četiri vrste pauka prisutne u našem moru najopasniji je, kao i uvijek, najmanji pripadnik: pauk žutac. Otrov ove vrste može biti tako jak da izazove teške zdravstvene probleme kod ubodenih osoba koji u ekstremnim uvjetima mogu dovesti čak i do smrti. Postupanje u slučaju uboda je isto kao i kod uboda škarpina.
Ovdje treba napomenuti da se treba paziti i mrtvih primjeraka jer otrov ostaje u bodljama još neko vrijeme nakon smrti ribe te i sa tim primjericima treba biti krajnje pažljiv.
Prema nekim navodima i bodlje bežmeka (batovina, čač) koje se nalaze sa oba boka iznad prsnih peraja su također otrovne te bi se i te vrste trebalo pripaziti.
Postoje također i ribe kojima otrov možda i nije toliko jak kao kod prethodno navedenih vrsta ali im je bodlja mnogo veća i razvijenija. To su primjerice sve vrste šiba te golubi. Inače, za one koji malo slabije razlikuju ove vrste riba recimo da raže od šiba i goluba možete upravo po bodljama razlikovati, tj. raže nemaju bodlje na repnom djelu. Od šiba ili žutuga u Jadranu žive žutuga, žutuga ljubičasta, žutuga dračorepa koje na repu imaju jaku i nazubljenu bodlju kojom osobi u njihovoj blizini mogu nanijeti jaku razderotinu ili duboku ubodnu ranu pa možemo reći da je u tim slučajevima otrov takoreći najmanji problem. Bodlju također posjeduje i leptirica te golubi kojih kod nas ima tri vrste i to redom: golub, golub ćukan i golub uhan. Na ovoga zadnjeg pripazite jer ga ni u kojem slučaju ne smijete uznemiravati ako ga slučajno nađete u moru obzirom da je to stroga zaštićena vrsta u Jadranu.
Preventive radi, kod eventualnog ulova neke od ovih vrsta, a koje mislite poslije konzumirati, najbolje je biti oprezan i odstraniti bodlju, obzirom da se najčešće strada za vrijeme procesa rukovanja ulovljenim primjerkom, a često i od mrtvih primjerka. U slučaju jačih uboda i razderotina obavezno posjetiti najbližu zdrastvenu ustanovu kako bi se rana tretirala na pravi način. Primjerke koje ste ulovili slučajno a nemate ih namjeru konzumirati oslobodite na najjednostavniji način, u zavisnosti od ribolovnog alata kojim je ulovljen, bez ozljeđivanja, tj. odstranjivanja bodlje.
Uglavnom, bez obzira o kojoj se vrsti radi, tj. koja opasnost prijeti od takve ribe, dobro je poznavati opisane vrste te na taj način odmah shvatiti potencijalnu opasnost te prilikom rukovanja sa ulovom postupiti sa krajnjim oprezom, obzirom da je: „bolje spriječiti nego liječiti“!
